thumbnail_Logo_4_vectorized
5 min čitanja

Podeli ovaj članak

Rate this Post

Pravna zaštita softvera – sve što morate znati

13/06/2022

Trend neprekidnog rasta značaja softvera u savremenom društvu praćen je sve većim interesovanjem za njegovu pravnu zaštitu. Adekvatno regulisanje prava i obaveza u pogledu sticanja vlasništva nad softverom, njegovo umnožavanje, dekompilacija, potencijalna zaštita softvera patentom, sankcionisanje nedozvoljene upotrebe softvera i sl, predstavljaju važna pitanja za svako društvo koje želi da neguje razvoj (IT) industrije.

Za razliku od opšteprihvaćene autorskopravne zaštita softvera  (kako u Srbiji, tako i u svetu), pitanje da li softver može biti patentiran je predmet polemike na globalnom nivou već dugi niz godina. Odgovor na ovo pitanje je od velikog praktičnog značaja jer su autorsko pravo i patent dva veoma različita prava intelektualne svojine. Pored toga što pružaju različita ovlašćenja nosiocu prava, autorsko pravo i patent stiču se na drugačije načine, razlikuju se u pogledu trajanja, mogu proizvoditi različite komercijalne efekte na poslovanje itd.

Što se tiče softvera, njegova specifična priroda se ogleda u tome što se on može (i treba) štititi i raznim pravima (intelektualne svojine), koja pružaju posrednu zaštitu. Iz tog razloga, kada se govori o pravnoj zaštiti softvera, treba uzeti u obzir sledeća prava:

  • Autorsko pravo
  • Patent
  • Poslovna tajna
  • Žig

ZAŠTITA SOFTVERA AUTORSKIM PRAVOM

Prema Zakonu o autorskom i srodnim pravima, da bi određeno stvaralaštvo dobilo autorskopravnu zaštitu, ono mora biti originalna tvorevina autora izražena u određenoj formi. Samo ta, konkretna forma u kojoj je originalnost izražena uživa pravnu zaštitu autorskog prava. Zato se za autorsko pravo kolokvijalno kaže da ono štiti formu, a ne suštinu.

Na primeru romana to znači da autorsko pravo štiti konkretne rečenice tog romana od neovlašćenog kopiranja, ali ne i ideje koje stoje iza tog dela. Roman kao književno delo je dat upravo zato što se i softver štiti kao književno (pisano) delo u smislu Zakona i relevantnih međunarodnih izvora. [1] Pa tako, izvorni kod (source code) bismo najlakše mogli opisati kao zapisani tekst. Dakle, treba imati u vidu da su, ne samo izvorni kod (source code), već i objektni kod (object code) forme izražavanja, te su kao takvi podobni za autorskopravnu zaštitu, koja upravo formu i štiti.

Ilustrovaćemo to na čuvenom primeru iz sudske prakse. Svetski poznat krimi roman „Da Vinčijev kod“ pisca Dena Brauna svojevremeno se našao u vrtlogu  optužbi da je u pitanju plagijat. Naime, autori dela „Sveta krv i Sveti Gral“ su tvrdili da je Den Braun kopirao njihovo delo, preciznije da je „kopirao način na koji su oni u svom delu povezali činjenice i došli do zaključka o postojanju loze Isusa Hrista“. Međutim, za ove autore je najveći problem u postupku bila činjenica da Den Braun nije kopirao sam tekst iz knjige „Sveta krv i Sveti Gral“. Imajući to u vidu, ovi autori su tvrdili da se radilo o „neliterarnom kopiranju suštinskog dela njihove knjige“. Ipak, sud nije prihvatio ovakve argumente, već je zauzeo stav da nije bilo nikakvog kopiranja teksta iz knjige ovih autora, „već da se radilo o preuzimanju nekih ideja (na primer, ideje da Sveti Gral nije pehar, već metafora za Isusovu lozu), ali da to nije predmet zaštite autorskog prava. Tužba je odbijena“. Kroz ovu praksu je još jednom potvrđeno šta je suština zaštite autorskog prava – izraz misli i ideja autora, a ne sama ideja, odnosno sadržaj ideje.

Primer „Da Vinčijevog koda“ se može preslikati na pitanje softvera. Na primer, ukoliko neko „svojom rukom“ sačini softver za prodaju sportske opreme koji ima identične funkcionalnosti kao neki softver koji već postoji na tržištu, dokle god nema kopiranja forme, već samo ideje – ne može se govoriti o povredi autorskih prava. Kao potencijalno rešenje za prevazilaženje ove ograničene zaštite koju autorsko pravo pruža, interesantno je razmotriti pitanje patentiranja softvera, imajući u vidu da ideja može biti zaštićena jedino patentom.

PATENTIRANJE SOFTVERA?

Da li softver može biti zaštićen patentom jeste veoma složeno pitanje. Pre svega, treba imati na umu da se softver „kao takav“ u EU i najvećem broju drugih pravnih sistema (sa izuzetkom SAD), ne može štititi patentom. Zakon o patentima to čak posebno i naglašava (da se pronalascima u smislu zakona naročito ne smatraju programi računara). Zašto je to tako? Suštinski, svaki računarski program je matematički algoritam. A Zakon o patentima propisuje da se matematičke metode ne smatraju pronalascima i samim tim ne mogu se štititi patentom. U suprotnom, niko drugi ne bi mogao da koristi te matematičke formule za vreme trajanja patenta (20 godina od datuma podnošenja patentne prijave).

Međutim, softver može da proizvede neki tehnički efekat koji je industrijski primenljiv. U situaciji kada se softver štiti patentom, zapravo se ne štiti sam softver tj. kod, već se štiti uređaj kojim softver upravlja. Dakle, softver je deo nekog sistema, upravlja tim sistemom i zahvaljujući softveru taj uređaj radi na jedan nov, drugačiji, inovativan način. Nije dovoljna prosta veza između softvera i hardvera, mora postojati poseban tehnički efekat kao rezultat prisustva softvera.

S tim u vezi, nije dovoljno da softver samo automatizuje već postojeća rešenja. Potrebno je postojanje novog efekta, a ne prosta automatizacija. Suštinski se patentom posredno štiti softver preko sistema kome taj softver pripada.

U pitanju su tzv. softverski implementirani pronalasci koji:

  • su patentibilni ukoliko pripadaju oblasti tehnike,
  • sadrže 3 kriterijuma patentibilnosti: novost, inventivni nivo i industrijsku primenljivost.
  • Ovakvi pronalasci se tretiraju kao i ostali pronalasci, ali sa jednim jakim fokusom na sposobnost da budu integrisani u oblast tehnike i da imaju tehničku suštinu. [2]

Zbog ove složenosti, uglavnom se stiče utisak da softver ni na koji način ne može biti zaštićen patentom, pa se često ističe isključivo autorskopravna zaštita kao „kristalno jasna“. Još kad se na sve to doda i činjenica da je za registraciju patenta potrebno proći kroz složen proces pisanja patentne prijave i plaćanje taksi, razumljivo je zašto se autori softvera uglavnom zadržavaju na autorskopravnoj zaštiti – koja ne zahteva registraciju niti bilo kakve troškove. Dalje, kada se govori o patentnoj prijavi, potrebna je veština pisanja kada je softver u pitanju jer patenta prijava ne sme da pokaže da zaštitu tražite za softver „kao takav“. Ovakve prijave mogu biti vrlo komplikovane, posebno kada zahtevaju definisanje nekoliko zahteva (za sistem, za metod, za softver, za signal itd.).

Nekoliko primera iz prakse [3]:

  • Čitač putnih i ličnih dokumenata,
  • Postupak za sertifikaciju elektronske pošte koja obuhvata pouzdani digitalni potpis koji izvodi telekomunikacioni operater,
  • Postupak i metod primene kodiranja na malim nosačima podataka,
  • Sistemi i postupci za obezbeđivanje potvrde ličnog identiteta na osnovu više faktora zasnovane na transakcionom lancu,
  • Sistem i postupak za korišćenje bezbednosnih programa u svrhe digitalnog marketinga.

Izuzetak od navedenih pravila postoji u nekoliko pravnih sistema na svetu od kojih je, zbog svog komercijalnog značaja,  svakako najbitniji patentno pravni sistem SAD-a. No, kako ova tema zahteva čitav poseban tekst za sebe, ovde ćemo samo generalno konstatovati da je pravni sistem u SAD-u imao različite periode u svojoj evoluciji koji su bili više ili manje otvoreni prema patentiranju softvera „kao takvog“. U svakom slučaju, u SAD-u je i danas moguće de facto patentirati softver „kao takav“, naravno uz mnogobrojne druge preduslove koji moraju biti ispunjeni.

Dakle, dok autorskopravna zaštita postoji činom stvaranja softvera koji ima svoju formu (izvorni, objektni kod itd.), a koja zapravo čini autorsko delo, softver „kao takav“ se ne može zaštititi patentom u Srbiji.

Međutim, ovo nisu jedine razlike između patenta i autorskopravne zaštite. Upravo razlike u sticanju prava, trajanju, teritorijalnom važenju itd. oslikale su „borbu“ za dualizmom zaštite softvera koja ne jenjava, već sa razvojem industrije postaje pitanje koje privlači sve veću pažnju.

KADA I KAKO NASTAJU AUTORSKO PRAVO I PATENT?

AUTORSKO PRAVO PATENT
KADA NASTAJE PRAVO? Od trenutka nastanka autorskog dela (softvera) – nikakva dodatna radnja, npr. prijava nadležnom organu, tj. registracija nije potrebna; Objavom priznatog prava u službenom glasilu koje izdaje Zavod za intelektualnu svojinu (dalje: Zavod), a važi od datuma podnošenja prijave – to znači da je prethodno potrebno vođenje postupka pred nadležnim organom (Zavodom), jer pravo ne nastaje po automatizmu kao autorsko, već odlukom državnog organa nakon sprovedenog postupka po patentnoj prijavi;
DA LI SE MORA REGISTROVATI? Ne. Upravo zbog opisanog mehanizma sticanja prava po automatizmu, registracija nije ni moguća jer ne postoji takav postupak. Međutim, ono što klijente uglavnom buni jeste postupak deponovanja autorskog dela pred Zavodom. Autor može (ali ne mora) da deponuje svoje delo pred Zavodom. Potvrda o deponovanju nije apsolutni dokaz da je lice koje deponuje delo njegov autor, niti da je delo originalno. Te činjenice se ni ne utvrđuju u postupku deponovanja. Potvrda o deponovanju ipak može biti jako korisna u sudskim i drugim postupcima kao dokaz, jer se njome potvrđuje da je određeno lice, u određenom trenutku, deponovalo određeno delo. Obezbeđenje dokaza je uglavnom i najčešći razlog deponovanja autorskog dela, ali određene poreske i druge pogodnosti takođe mogu biti opravdan razlog za deponovanje autorskog dela. Da. Patent se u Srbiji stiče odlukom Zavoda, i bez sprovedenog postupka pred Zavodom ovo pravo ne može nastati. Zakon o patentima propisuje uslove koje pronalazak mora da ispuni da bi se mogao zaštititi patentom (da bude nov, inventivan, industrijski primenljiv; dalje, pronalazak mora biti opisan potpuno i jasno u smislu zakona, patentni zahtev i nacrt moraju biti sačinjeni kako to zakon propisuje itd.). Sumirano, procedura patentiranja je daleko složenija, duža i skuplja u odnosu na sticanje autorskog prava.

DA LI UGOVOR O POVERLJIVOSTI (NDA) ŠTITI SOFTVER?

S obzirom na to da softver može da se štititi na više načina, njegov stvaralac će biti najsigurniji onda kada kombinuje sve te mehanizme. Ukoliko kao kompanija razvijate softver, opasnost od povrede vrlo često preti upravo od onih lica koje ste angažovali unutar kompanije da razvijaju softver (npr. vaši zaposleni). U tom slučaju trebalo bi razmišljati o zaštiti softvera tzv. posrednim putem, pomoću Ugovora o poverljivosti (NDA). Ilustracije radi, ugovor o poverljivosti (NDA) bi trebalo da „pokrije“ pitanje izvornog koda (source code), podatke i strukture podataka koji se tiču dizajna i strukture softverskog proizvoda itd.

Takođe, potrebno je definisati na koji način poverljiva informacija, odnosno poslovna tajna može biti preneta – najbolje je izričito navesti da može biti preneta u pismenoj, usmenoj, elektronskoj formi, kao i informacije sadržane u fizičkim delovima, softveru i materijalima, što će zavisiti od toga šta se štiti poverljivom informacijom tj. poslovnom tajnom.

Primera radi, Microsoft je svojevremeno neinteroperabilne platforme i podatke o interfejsima zaštitio upravo poslovnom tajnom. Nakon toga je Microsoft razvio aplikativni program, koji je integrisao u operativni sistem. Time je gotovo u celosti isključio konkurenciju na tržištu malih i srednjih proizvođača nezavisnog softvera. [4] Ovaj primer dobro ilustruje koliko efikasna zaštita poslovne tajne može biti u praksi.

Ugovorom o poverljivosti (NDA) smo se detaljnije bavili u tekstu NDA (ugovori o poverljivosti) u IT sektoru.

DA LI SE SOFTVER MOŽE ZAŠTITI ŽIGOM?

Iako žig ne štiti direktno softver, registracija žiga može suštinski da spase vaš biznis od nelojalne konkurencije. Nije retko da firme razviju aplikaciju koju reklamiraju preko interneta koristeći prepoznatljiv logo koji su najčešće kreirale upravo za tu aplikaciju. Šta se može desiti u praksi ukoliko niste registrovali žig? Konkurent može potpuno prekopirati vaš brend, primarno služeći se vašim znakom (logo, reč, itd.) u prometu kojim će obeležavati svoju aplikaciju koja može biti manje ili više slična vašoj, sa sličnim funkcionalnostima, itd. Na ovaj način konkurent može koristiti vašu reputaciju na tržištu i njome sticati klijente za svoju aplikaciju. Dakle, iako ćete možda najmanje čuti o žigu kao mehanizmu zaštite softvera, jer ona nije „tradicionalni“ vid, praksa je ipak pokazala da problemi za softver neretko mogu nastati u situaciji kada je propuštena registracija žiga.

O drugim benefitima koje pruža registracija žiga pisali smo u tekstu 6 razloga zbog kojih je registracija žiga ključna za vaš biznis  dok smo se pitanjem registracije bavili u blogu Registracija žiga – sve što želite da znate, a niste smeli da pitate.

Imajući u vidu da autorskopravna zaštita nastaje činom stvaranja softvera koji ima svoju formu (izvorni kod, objektni kod itd.) koja čini autorsko delo, u nastavku detaljnije obrađujemo autorskopravnu zaštitu softvera u Srbiji.

AUTORSKOPRAVNA ZAŠTITA SOFTVERA U SRBIJI

Polaznu osnovu za sva pitanja čini Zakon o autorskom i srodnim pravima (dalje: Zakon). Ovoga puta ćemo se fokusirati na zaštitu komercijalnog softvera, imajući u vidu da smo se zaštitom softvera otvorenog koda bavili u tekstu Pravni aspekti korišćenja open-source koda.

ČIJI JE SOFTVER?

SOFTVER STVOREN U RADNOM ODNOSU Trajni nosilac svih isključivih imovinskih prava na softveru (autorskom delu) stvorenom u radnom odnosu je poslodavac, ako ugovorom nije drugačije određeno. Pravo na posebnu naknadu za stvoreno delo programer će imati samo ako je to predviđeno ugovorom, o čemu treba voditi računa prilikom zaključenja ugovora o radu. Iako je prilično jasna situacija „čiji je“ softver koji stvori programer zaposlen u IT kompaniji u toku radnog vremena i koristeći sredstava poslodavca, do sporova u praksi češće dolazi kada programer razvije npr. aplikaciju mimo radnog vremena, ili od kuće, sopstvenim sredstvima. To je razlog više za detaljno regulisanje ovih pitanja ugovorom i drugim aktima poslodavca (na primer, Pravilnikom o radu). Više o ovoj temi pisali smo u tekstu Autorsko pravo na delu nastalom u radnom odnosu.
SOFTVER STVOREN NA BAZI UGOVORA O NARUDŽBINI AUTORSKOG DELA Ako je na osnovu ugovora o narudžbini autorskog dela izrađen softver, naručilac stiče sva prava iskorišćavanja softvera, ako ugovorom nije drukčije određeno. Znači, i ovde treba biti oprezan kako se ugovorom reguliše pitanje prava vlasništva.

OGRANIČENJA PRAVA AUTORA SOFTVERA U KORIST ZAKONITOG IMAOCA SOFTVERA

Licu koje je na zakonit način pribavilo primerak softvera (npr. po osnovu licence) zakonom je dopušteno da bez dozvole autora softvera i bez plaćanja autorske naknade trajno ili privremeno umnoži softver ili pojedine njegove delove, bilo kojim sredstvima i u bilo kom obliku, onda kada je to neophodno za korišćenje softvera u skladu sa njegovom namenom.

Iz zakonske norme vidimo odstupanje od isključivog prava autora na umnožavanje softvera. Suprotno rešenje bi u praksi dovelo do toga da autor može da onemogući zakonitog imaoca softvera da taj softver uobičajeno koristi. Drugim rečima, da bismo mogli da koristimo softver najčešće moramo da ga umnožimo, jer već i samo pokretanje programa najčešće podrazumeva i umnožavanje tog softvera.

Dakle, ako ste na zakonit način stekli softver imate pravo da ga umnožite kada vam je to potrebno da biste koristili softver na redovan način, u skladu sa njegovom namenom.

ŠTA JOŠ SME DA RADI ONAJ KO LEGALNO PRIBAVI SOFTVER?

Zakonitom imaocu softvera zakon dozvoljava (bez dozvole autora i bez plaćanja autorske naknade) i da:

  • otklanja greške u softveru ako je to potrebno za namenu softvera;
  • učitava, prikazuje, pokreće, prenosi ili smešta softver u memoriju računara ako je to neophodno za umnožavanje softvera;
  • prevodi, prilagođava, aranžira i vrši druge izmene softvera kao i umnoženih rezultata tih radnji.

Važno je znati i to da se zakonitom imaocu primerka softvera ugovorom ne može zabraniti umnožavanje, tj. pravljenje rezervne kopije softvera na trajnom telesnom nosaču, ukoliko je to neophodno za korišćenje softvera od strane tog lica.

Konačno, lice koje ima pravo da koristi primerak softvera, po Zakonu je takođe ovlašćeno da bez dodatne dozvole posmatra, ispituje ili testira rad tog softvera, u cilju utvrđivanja ideja i principa na kojima softver ili bilo koji njegov deo počiva – ukoliko te radnje preduzima paralelno sa učitavanjem, prikazivanjem, pokretanjem, prenosom ili smeštanjem softvera, koje je inače ovlašćen da čini.

KAKO SE ZAŠTITITI OD NELEGALNOG KORIŠĆENJA SOFTVERA?

Tri ključna mehanizma zaštite koje nosilac prava na softveru može koristiti su:

1) parnični postupak,

2) krivični postupak,

3) inspekcijske mere.

Ukoliko se opredelite za prvo opciju – parnicu, prilikom podnošenja tužbe možete istaći neki od sledećih zahteva: zahtev za utvrđenje povrede prava, zabrana povrede, naknada štete itd.

Pored toga, treba imati u vidu da je neovlašćeno korišćenje softvera krivično delo. U slučaju da ste žrtva nelegalnog korišćenja softvera, zaštitu možete potražiti i u krivičnom postupku podnošenjem krivične prijave.

Najzad, nije retko da se nosioci prava najpre obraćaju inspekciji, pre pokretanja drugih postupaka. Zakon o posebnim ovlašćenjima radi efikasne zaštite prava intelektualne svojine predviđa da je Ministarstvo nadležno za poslove finansija, preko poreskih inspektora i poreske policije nadležno da, tokom vršenja svojih redovnih delatnosti, utvrđuje da li postoji povreda prava intelektualne svojine, a naročito prava na softver i baze podataka. Iako nadležni organi postupaju po službenoj dužnosti, vlasnik softvera uvek može podneti prijavu inspekciji. Posledice koje mogu nastupiti su oduzimanje predmeta kojim se povređuje autorsko pravo i uništavanje predmeta, kao i pokretanje prekršajnih i drugih postupaka protiv odgovornih lica i kompanija.

[1] Bernska konvencije za zaštitu književnih i umetničkih dela (1886), Direktiva o pravnoj zaštiti računarskih programa (br. 91/250 iz 1991), Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualne svojine – TRIPS (1994).
[2] Patentna zaštita za softver u Srbiji, Saša Zdravković, savetnik Odeljenja za elektrotehniku, mašinstvo i opštu tehniku, Edukativno informativni centar, Zavod za intelektualnu svojinu, 2010.
[3] Primeri detaljnije (javno) dostupni u Nacionalnom registru Zavoda za intelektualnu svojinu RS, na sajtu: http://reg.zis.gov.rs/patreg/?t=p
[4] Dr Sanja M. Radovanović, Dopuštena dekompilacija računarskog programa u funkciji zaštite opšteg interesa, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Novom Sadu, 3/2015, str. 1251.

Slični blogovi

Najnoviji blogovi

Niste sigurni odakle da krenete?

Ukoliko niste sigurni koji je prvi korak, zakažite konsultacije sa jednim od naših stručnjaka.

techlawafficiendo

privacywhisperer

cryptobuddy

evegreen

Ovo nije samo još jedan newsletter

Zaboravite dosadne pravničke analize i teoriju.
Saznajte za rokove i primajte vesti koje zaista pomažu vašem poslovanju.