thumbnail_Logo_4_vectorized
4 min čitanja

Podeli ovaj članak

Rate this Post

Razvod braka sa stranim državljaninom

06/05/2022

Razvod braka, njegove bitne karakteristike i kako se prolazi kroz celu proceduru razvoda, koja je često praćena dodatnim komplikacijama oko podele zajedničke imovine i vršenja roditeljskog prava, već smo objasnili.

U ovom tekstu se fokusiramo na probleme koji se javljaju vezano za razvod braka sa stranim državljaninom, a koji pokreću dva centralna pitanja:

  • Sud koje države će biti nadležan za razvod mešovitog braka;
  • Koje pravo će biti merodavno, odnosno pravo koje države će se primeniti da bi se ovakav brak razveo.

Nadležnost suda

Srpski propisi, tačnije Zakon o rešavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja, predviđaju nadležnost domaćeg suda za razvod braka, ukoliko je ispunjen jedan od sledećih uslova:

  • Tuženi u postupku razvoda braka ima prebivalište u Srbiji;
  • Tužilac je srpski državljanin i ima prebivalište u Srbiji;
  • Supružnici su imali svoje poslednje prebivalište u Srbiji, a tužilac (strani džavljanin) u vreme podošenja tužbe ima prebivalište ili boravište u Srbiji;
  • Tužilac je srpski državljanin, a pravo države čiji bi sud bio nadležan ne predviđa ustanovu razvoda braka.

Brak se može razvesti na dva načina – sporazumom supružnika ili tužbom za razvod braka i on se pred nadležnim sudom, zavisno od volje supružnika za koji modalitet se odluče, pokreće ili predlogom za sporazumni razvod braka ili tužbom. Ukoliko se supružnici odluče za sporazumni razvod braka, to znači da su se usaglasili oko samog razvoda, vršenja roditeljskog prava i podele zajedničke imovine.

Dakle, ukoliko želite da naš sud razvede brak, potrebno je da bude ispunjen jedan od navedenih uslova i srpski sud će preuzeti na sebe rešavanje ovog pitanja.

U bračnim sporovima ne postoji mogućnost da se ugovori nadležnost domaćeg suda, što znači da nije moguće da se supružnici sporazumeju da sud naše države bude nadležan ukoliko nije ispunjen jedan od gore navedenih uslova.

Mesna nadležnost će se odrediti prema prebivalištu ili boravištu supružnika iz nekih od ovde navedenih uslova, dok će stvarno nadležan biti osnovni sud.

U propisima, međutim, ustanovljena je nadležnost samo za razvod braka po tužbi, ali pošto i sporazumni razvod braka predstavlja bračni spor, kao i razvod braka po tužbi, odredbe Zakona o međunarodnoj nadležnosti analogno se primenjuju i na sporazumni razvod braka te treba smatrati oba predlagača i tužiocima i tuženim istovremeno i navedena pravila treba primenjivati shodno tome.

Merodavno pravo

Sada, kada je određena nadležnost suda, postavlja se pitanje prava koje će se primeniti u ovom slučaju. Za razliku od nadležnosti, gde će naš sud zasnovati međunarodnu nadležnost i u slučajevima kad je samo jedan bračni drug srpski državljanin, za merodavno pravo važe drugačija rešenja. Pošto razvod braka predstavlja statusno pitanje bračnih drugova, primeniće se kumulativno i srpsko pravo, kao i strano pravo, odnosno pravo države stranog državljanina sa kojim se brak razvodi. Ukoliko naš državljanin pored srpskog državljanstva, poseduje i državljanstvo koje ima i njegov, uskoro bivši supružnik, neće se primeniti samo strano pravo kao pravo zajedničkog državljanstva, već, svakako, i domaće i strano pravo. Do primene stranog prava dolazi pre svega da bi taj razvod bio priznat i u zemlji stranog državljanina, ukoliko su za razvod braka u toj zemlji predviđeni stroži uslovi. Jedina mogućnost da se odstupi od kumulativne primene oba prava jeste da se brak ne bi mogao razvesti na ovaj način, tj. da se ne bi mogao razvesti po stranom pravu, u kom slučaju će se primeniti samo domaće pravo, o čemu odlučuje sud u svakom konkretnom slučaju.

Razvod braka sklopljenog u inostranstvu

Brak sklopljen u inostranstvu između domaćeg državljanina i stranca, sve do njegovog priznanja od strane nadležnog srpskog organa, predstavlja za Srbiju samo faktički, a ne pravni odnos, pa domaći sud ne može da odlučuje o razvodu takvog braka. Dakle, prvo je potrebno da brak sklopljen u inostranstvu bude priznat u Srbiji od strane nadležnog organa.

Postavlja se pitanje koji je organ nadležan za priznanje i kada brak sklopljen u inostranstvu neće biti priznat u Srbiji:

  • Za priznanje braka sklopljenog u inostranstvu nadležan je domaći organ koji vodi matične knjige, u Srbiji je to matičar, a u inostranstvu diplomatsko-konzularno predstavnišvo naše zemlje.
  • Brak koji je punovažan prema pravu zemlje gde je sklopljen, biće punovažan i u našoj zemlji, osim ukoliko je u suprotnosti sa domaćim javnim poretkom i shvatanjem morala (npr. kad bi brak sklopilla dva lica istog pola).

Ukoliko se brak razvede u inostranstvu, strana sudska odluka će u Srbiji proizvoditi puno dejstvo ukoliko bude priznata od strane domaćeg suda i upisana u matične knjige. Zbog toga će za priznanje ovakvih odluka biti mesno nadležan sud u mestu u kome se vode matične knjige za našeg državljanina na koga se odluka odnosi.

Uslovi za priznanje strane sudske odluke o razvodu braka

  • Svako lice koje ima pravni interes može tražiti priznanje;
  • Strana sudska odluka o razvodu braka mora biti pravnosnažna;
  • Priznanje se može odbiti, ako je brak već razveden pred domaćim ili stranim sudom;
  • Ukoliko je za razvod braka isključivo nadležan srpski sud, a to je kada je tuženi supružnik srpski državljanin i ima prebivalište u Srbiji, sudska odluka će biti priznata samo ukoliko on sam zatraži priznanje ili se ne protivi priznanju koje traži tužilac.

Specijalno punomoćje za zastupanje

Tužbu ili predlog za sporazumni razvod braka mogu podneti supružnici lično ili preko punomoċnika.

Ako tužbu u bračnom sporu podnosi punomoćnik stranke, punomoćje mora biti overeno i izdato samo radi zastupanja u bračnom sporu i ono mora da sadrži navode u pogledu vrste tužbe (tužba za razvod braka/ podnošenje predloga za sporazumni razvod braka) i osnova za podnošenje tužbe (ozbiljno i trajno poremećeni bračni odnosi, neostvarivanje zajednice života supružnika, bračne zabrane i smetnje, formalni nedostaci i drugo). U bračnom sporu koji je pokrenut predlogom za sporazumni razvod braka, supružnike ne može zastupati isti punomoćnik.

Specijalno punomoćje se overava kod notara, a ukoliko supružnik koji podnosi tužbu ili jedan od predlagača kod sporazumnog razvoda braka živi u inostranstvu, specijalno punomoćje se može overiti i tamo i to u diplomatsko-konzularnom predstavništvu Srbije ili kod notara. Međutim, uvek se preporučuje da se overa izvrši u diplomatsko-konzularnom predstavništvu, ukoliko za to postoji mogućnost, zbog jednostavnije procedure i manjih troškova (nepostojanje potrebe za prevodom od strane ovlašćenog sudskog prevodioca i priznavanjem takvog punomoćja u Srbiji).

Ko može biti ovlašćen specijalnim punomoćjem?

Punomoćnik fizičkog lica može biti advokat, krvni srodnik u prvoj liniji (roditelji, deca, unuci…), brat, sestra, kao i predstavnik službe pravne pomoći jedinice lokalne samouprave, koji je diplomirani pravnik sa položenim pravosudnim ispitom.

Vršenje roditeljskog prava

Staranje i briga o deci predstavljaju posebno osetljivo i vrlo važno pitanje svakog roditelja. Iz ovog razloga, razvod braka sa međunarodnim elementom može predstavljati veliki problem za decu i roditelje, pogotovo ukoliko oni žive u različitim državama, jer se postavlja niz pitanja oko kojih supružnici treba da se usaglase. Među najvažnijim pitanjima ističu se:

  • Vršenje roditeljskog prava;
  • Prebivalište deteta;
  • Izdržavanje deteta.

Domaći propisi predviđaju da u okviru bračnog spora mora biti rešeno i pitanje vršenja roditeljskog prava. Samim tim se i nadležnost suda za razvod braka proširuje i na ovaj segment porodičnih odnosa, jer vršenje roditeljskog prava predstavlja akcesornu odluku uz odluku o razvodu braka (u postupku razvoda braka mora biti rešeno i pitanje vršenja roditeljskog prava).

Ukoliko se supružnici razvode sporazumno, to znači da su se sporazumeli i o vršenju roditeljskog prava o zajedničkoj deci, jer ono predstavlja sastavni element ovog sporazuma.

Srbija je potpisnica Haške Konvencije[1] kojom se bliže uređuju odnosi roditelja i dece. Ova Konvencija predviđa nadležnost suda i merodavno pravo za odnose roditelja i dece u državi gde se nalazi uobičajeno boravište deteta. Od ovog pravila se može odstupiti samo u slučaju da je to u najboljem interesu deteta, a o najboljem interesu deteta odlučuje nadležan sud po svojoj slobodnoj oceni u svakom konkretnom slučaju. Pri tome, sud uobičajenog boravišta deteta se jedini može odreći nadležnosti, bilo zato što je on zamoljen od drugog suda da prepusti nadležnost ili on sam predlaže ustupanje nadležnosti drugom sudu, smatrajući da je to u najboljem interesu deteta. Tada će nenadležnom sudu biti prepušteno da odlučuje o odnosu roditelja i dece, a sve pod uslovom da sud kojem je ustupljena nadležnost ima značajnu vezu sa detetom (sud nadležan za razvod braka roditelja, sud države čije državljanstvo ima dete, sud prethodnog uobičajenog boravišta deteta). Treba napomenuti da se, u smislu ove Konvencije, detetom smatra lice koje je mlađe od 18 godina.

Konvencija predviđa primenu prava države suda, pa ukoliko dođe do ustupanja nadležnosti, doći će i do primene prava one države koja odlučuje o odnosu roditelja i dece (primeniće se pravo države suda kojem je ustupljena nadležnost). Od ovog pravila se može odstupiti u slučajevima kada se pravo suda koji odlučuje znatno razlikuje od prava države uobičajenog boravišta deteta i u sukobu je sa javnim poretkom države gde se nalazi uobičajeno boravište deteta. U tom slučaju bi se mogao javiti problem priznanja i izvršenja takve odluke u državi gde dete ima uobičajeno boravište.

U slučaju prestanka braka, često se dešava da jedan od roditelja želi da se vrati sa svojim detetom u državu porekla ili da odluči da se preseli u neku treću državu. U nekim od tih slučajeva dolazi do primene Haške konvencija o građanskopravnim aspektima međunrodne otmice dece (1980). Haška konvencija će se primeniti ukoliko su ispunjeni sledeći uslovi:

  • Da je došlo do nezakonitog odvođenja deteta u državu ugovornicu ili nezakonitog zadržavanja deteta u državi ugovornici;
  • Da je dete mlađe od 16 godina;
  • Da je pre odvođenja, odnosno zadržavanja imalo redovno boravište u državi ugovornici ove Konvencije.

Međunarodna otmica deteta je posebno objašnjena u jednom od naših blogova, te možete saznati više o tome kada se smatra da je dete protivpravno odvedeno i zadržano u drugoj državi, o pokretanju samog postupka za vraćanje deteta, koji su mehanizmi pravne pomoći koje drugi roditelj ima na raspolaganju kada se nađe u ovakvoj situaciji, kao i ostale informacije vezane za ovo pitanje.

Obaveza svakog roditelja je da se brine i stara o svom detetu, što podrazmeva da ga izdržava u skladu sa svojim mogućnostima i primanjima, obezbedivši mu pri tome osnovna sredstva za život, školovanje, integraciju u društvo, itd.

Porodični zakon Srbije predviđa da se presudom o razvodu braka mora odlučiti i o vršenju roditeljskog prava, te samim tim i o izdržavanju. Tako da, ako je domaći sud nadležan za razvod braka supružnika, biće nadležan za odlučivanje i o izdržavanju njihove zajedničke maloletne dece.

Sud je obavezan da naročito hitno postupa u sporovima o izdržavanju deteta, što znači da mora zakazati prvo ročište u roku od 15 dana od prijema tužbe.

Alimentacija se određuje prema potrebama deteta, shodno njegovim godinama, zdravlju, imovini kojom raspolaže i mogućnostima roditelja (zarada, lične potrebe, obaveza da izdržava druga lica, itd.). Ona po pravilu ne može biti manja od 15% niti viša od 50% od ukupnog stalnog mesečnog primanja roditelja koji ispunjava obavezu izdržavanja, umanjenog za poreze i doprinose za obavezno socijalno osiguranje.

Vezano za ovo pitanje, važno je spomenuti i Konvenciju o ostvarivanju alimentacionih zahteva u inostranstvu, koju je ratifikovala i Srbija, a koja uspostavlja mehanizam koji treba da omogući i da olakša izvršavanje obaveze izdržavanja, ukoliko se davalac i primalac izdržavanja nalaze u različitim državama.

Podela zajedničke imovine

Uobičajen sled događaja nakon venčanja je da supružnici kupe stan, opreme ga po svom ukusu i željama, kupe kola, možda čak podignu i kredit, ukoliko njihove želje ne prate njihove mogućnosti.

Ukoliko dođe do razvoda, supružnici dele sve što su zajedno radom stekli u braku, a ta procedura sama po sebi može biti komplikovana i neprijatna, praćena zahtevima i stavovima oba supružnika šta svakome od njih pripada i ko je koliko doprineo bračnoj zajednici i njenoj imovini. Dodatan problem predstavlja razvod sa inostranim elementom. Tu se postavlja pitanje nadležnosti suda za imovinu koja se ne nalazi na njegovoj teritoriji, kao i za zajedničku imovinu supružnika gde je samo jedan od bračnih drugova domaći džavljanin, a zatim i pitanje prava koje će se primeniti u ovakvom slučaju.

Deoba zajedničke imovine stečene u braku može biti izvršena na dva načina:

  • Sporazumom;
  • Sudskom deobom

Ukoliko nije postignut sporazum o podeli zajedničke imovine, o ovom pitanju odlučuje parnični sud u posebnoj parnici o deobi imovine stečene u braku koja se najčešće pokreće posle razvoda braka.

Srpski sud će u ovom postupku uspostaviti međunarodnu nadležnost, ukoliko tuženi ima prebivalište u Srbiji. Domaći sud će biti nadležan i po prebivalištu ili boravištu tužioca u Srbiji, ali samo pod uslovom da se i imovina koja je predmet spora takođe nalazi na teritoriji Srbije.

Za imovinu koja se nalazi u inostranstvu domaći sud može biti nadležan samo uz pristanak tuženog i to:

  • Ako se pretežni deo imovine nalazi u zemlji;
  • Ako se o imovini u inostranstvu odlučuje u istom sporu u kome se odlučuje i o imovini u zemlji.

Naš sud će takođe biti nadležan ukoliko se radi o nepokretnosti koja se nalazi na našoj teritoriji. Tada nije potrebno da nijedna od stranaka ima prebivalište na našoj teritoriji.

U imovinskim sporovima, moguće je da se supružnici sporazumeju oko nadležnosti našeg suda, ali pod uslovom da je bar jedan od supružnika domaći državljanin. Supružnici se mogu sporazumeti i o nadležnosti stranog suda, ali je potrebno da je bar jedan supružnik strani državljanin i da se ne radi o nepokretnosti koja se nalazi na našoj teritoriji.

Pravo koje države će sud primeniti u ovom slučaju?

  • Pravo države u kojoj supružnici imaju prebivalište.
  • Ako supružnici više nemaju prebivalište u istoj državi, primeniće se pravo poslednjeg zajedničkog prebivališta supružnika.
  • Ukoliko supružnici nisu uopšte imali zajedničko prebivalište, tada će se primeniti pravo Republike Srbije.

Ovim tekstom smo zaokružili pitanje razvoda braka sa stranim državljaninom i odgovorili na najčešća pitanja klijenata u praksi kada je u pitanju razvod braka sa stranim državljaninom. Iako ovakav razvod uvek navodi na prilično složenu proceduru, zaključujemo da i ne mora uvek biti tako, pogotovo ako je za razvod braka nadležan naš sud, a strano pravo koje se primenjuje u postupku razvoda braka uz domaće se ne razlikuje mnogo od domaćeg prava.

[1] Haška Konvencija o nadležnosti, merodavnom pravu, priznanju i izvršenju odluka i saradnji u materiji roditeljske odgovornosti i mera za zaštitu dece u odnosima između roditelja i dece, zaključena je u Hagu pod okriljem Haške konferencije za međunarodno privatno pravo u Hagu 19. oktobra 1996. godine. Država Srbija ju je ratifikovala 2015. godine donošenjem Zakona o potvrđivanju Konvencije i ona od tada predstsavlja sastavni deo pravnog poretka Srbije i ima primat u primeni u ovoj oblasti porodičnog prava.

Slični blogovi

1 min čitanja

Zunic Law

14/06/2019

Najnoviji blogovi

Niste sigurni odakle da krenete?

Ukoliko niste sigurni koji je prvi korak, zakažite konsultacije sa jednim od naših stručnjaka.

techlawafficiendo

privacywhisperer

cryptobuddy

evegreen

Ovo nije samo još jedan newsletter

Zaboravite dosadne pravničke analize i teoriju.
Saznajte za rokove i primajte vesti koje zaista pomažu vašem poslovanju.